Bjelašničke tragedija koja je 60-ih godina potresla javnost bila je signal i opomena da se pri svim društvima formiraju stanice GSS-a. Nažalost ovakve priče, kao i kronologija osnivanja GSS, nisu tema tečaja za obuku gorskih spašavatelja, pa mi koji danas stasavamo ostajemo uskraćeni za dragocjeno blago iskustva i znanja. Zahvaljujući računalnoj bibliografija časopisa „Hrvatski planinar“ uspjela sam pronaći više podataka o ovom nemilom događaju. Kao izvor za rekonstrukciju poslužio mi je dnevnik gorskog spašavatelja Uzeira Beširovića čiji su zapisi objavljeni u časopisu „Naše planine“* netom poslije nesretnog događaja. U istom broju časopisa objavljeno je i Priopćenje za javnost povodom nesreće na Bjelašnici Izvršnog odbora Planinarskog saveza Jugoslavije. Ova dva spisa dala su mi vrijedan uvid u elemente tragedije, a ujedno su i poslužila kao izvor informacija o radu i organizaciji gorske službe.
Jedna od najtežih tragedija u povijesti planinarstva na ovim prostorima dogodila se je 02. prosinca 1962. godine na planini Bjelašnici kod Sarajeva. U nezapamćenoj snježnoj oluji živote su izgubila sedmorica mladih tek stasalih planinara: Slobodan Vujinac (đak, 18 godina, član PD „Naša krila“ Zemun), Anđelko-Sabo Pešić (đak, 15 godina, član PD „Naša krila“ Zemun), Zoran Tvorić (đak, 16 godina, član PD „Željezničar“ Sarajevo), Siniša Tvorić (đak, 18 godina, član PD „Bjelašnica i stariji brat Zorana Tvorića), Nikola Kožuh (đak, 17 godina, PD Naša krila“ Zemun), Aleksandar Krnješevac (đak, 16 godina, PD „Naša krila“ Zemun), Zoran Ivanišin (student, 20 godina, član PD „Partizan“ Beograd). Četvorica su uspjela preživjeti Bjelašničku tragediju: Miodrag Prvanović (službenik, 31 godina), Vojislav Matić (tehničar, 21 godina), Branko Matić (đak, 16 godina, brat Vojislava Matića) i Rifat Hasečić (đak, 16 godina), svi iz Zemuna. Uzeir Beširović, spašavatelj iz Sarajeva, kaže da nema tog oka koje tada za ovom djecom nije zaplakalo. Takvu surovu i okrutnu Bjelašnicu nisu zapamtili ni najstariji gorštaci zabjelašničkih sela.
Grupa od 11 planinara iz Zemuna, Beograda i Sarajeva uputila se je povodom Dana republike SFRJ (29. studeni) na planinarski pohod na Bjelašnicu. Krajnja točka uspona je bio najviši vrh Bjelašnice (2067 mnv). Uspon ove mladosti u zimskim uvjetima predstavljao je jednu od mnogobrojnih visokogorskih akcija poduzetih 1962. godine povodom Dana republike. U Priopćenju Izvršnog odbora navedeno je da su mladi planinari među vršnjacima u svojim društvima većinom predstavljali najiskusnije, obzirom da su iza sebe imali ljetne i zimske uspone uključujući i Bjelašnicu. Jedan od njih Zoran Ivanišin je imao završen i alpinistički tečaj. Za ovaj uspon grupa je izvršila višednevnu pripremu. Među njima, u njihovim društvima i okolini, pa čak i roditeljima vladalo je mišljenje da mogu izvesti zimski uspon na najviši vrh Bjelašnice. Međutim, pojedinci nisu ozbiljno shvatili potrebu nošenja odgovarajuće opreme za slučaj nevremena.
Kada su oko 13:00 sati, 01. prosinca, nesretni mladići polazili iz kuće na Stanarima i iz kuće na Sitniku već je došlo do pogoršanja vremena. Zanemarili su upozorenje domara i drugih planinara i samouvjereno su nastavili uspon vjerujući da će uz pomoć markacije uspješno doći do vrha na kojem je smješten opservatorij. Tek pod samim vrhom zbog nevremena izgubili su markaciju. Jedno vrijeme su lutali uporno pokušavajući pronaći Opservatorij. Kako u tome nisu uspjeli odlučili su se za bivak našavši pogodan usjek u zavjetrini pod grebenom. Ujutro, 02. prosinca, vrijeme se je i dalje pogoršavalo. Ivanišin i još dva člana rano ujutro su pošli prema grebenu ispitati teren i ubrzo su se vratili s lošim vijestima da je magla gusta i da bjesni orkan. Predložili su da se vrate nazad, međutim, većina je, kako se u Priopćenju navodi, zanesena uspjehom i spoznajom da su nadomak cilja odlučila nastaviti prema vrhu, a i vjetar bi im puhao u leđa. U slučaju neuspjeha odlučili su da se probijaju prema jugu, kako im vjetar ne bi udarao u lice. Uslijed loših vremenskih uvjeta, psihičke i tjelesne iscrpljenosti, kolona se je prvo prorijedila, a zatim razbila na dva dijela. Jak vjetar otežavao je disanje. Čelo kolone, koje se činilo četvorica preživjelih mladića, prebacilo se je preko grebena i promašivši put prema Opservatoriju, uspjelo je da se probije prema selu Milišići i da se spasi. Ostali su izgubivši vezu pojedinačno se nastojali probiti do vrha i tako tragično izgubili živote; neki bliže, a neki dalje od Opservatorija. Udaljenost je iznosila od 150 do 300 metara.
Punih sedam dana članovi gorske službe spašavanja, uz pomoć mještana Lukavca i Milišića, radnika Fakultetskog oglednog dobra „Igman“, kojima su se kasnije pridružili policajci iz Sarajeva i tri člana Gorske službe spašavanja iz Slovenije s potražnim psima, neumorno su tragali po bespućima zaleđene planine, boreći se sa maglom i orkanskim vjetrom. Pretražen je svaki smet, padina i uvala u promjeru od 5 kilometara, nastojeći pri tome svim svojim bićem pronaći nestale planinare. Nažalost, Bjelašnička drama je poslije sedam dana potrage, pronalaskom svih tijela planinara, dobila svoj tragični epilog.
Akcija spašavanja započela je 03. prosinca. Kamionima su prebačene 3 grupe spašavatelja iz Sarajeva do Babina dola (dolazak 18:00 sati). Dva mladića iz Lukavca koja su spašavatelje trebala dovesti do sela Milišića, zbog straha da će ih mrak zateći u planini, vratili su se kućama. Prva grupa se kroz velike smetove (upadalo se je i do pojasa) probila do kućice u Stijinom dolu kako bi pripremila kuću za prijem ostalih spašavatelja.
U Stijinom dolu kućicu je dijelilo 27 spašavatelja. Smjestili su se u četiri kreveta, ostatak po podu; sjedili su jedni drugima na koljenima ili krilu, naslanjali se jedni na druge. Nitko nije spavao, a kreveti su korišteni za odmor. Oskudica vremena i novaca uvjetovala je da mnogi nisu ručali, a nisu ponijeli ni hranu. Vijećali su što i kako učiniti, i odlučili se da jedna grupa krene odmah s doktorom prema Milišićima kako bi preživjeli bili što prije zbrinuti. Grupa se zbog nevremena nije uspjela probiti i po njihovom povratku odlučeno je da sačekaju jutro. Ujutro su određene dvije grupe; jedna je s doktorom krenula u Milišiće, a druga u pravcu vrha Bjelašnice. U kućici u Stijinom dolu kao u prihvatnoj stanici ostala su trojica kolega. Grupa koja je krenula prema vrhu brojila je 18 spašavatelja. S potrebnom opremom i čamcem za spašavanje probili su se do Opservatorija za 1 sat i 45 minuta. Nakon što su se okrijepili, izrađen je plan pretraživanja, a spašavatelji će nadljudskim naporima, boreći se s s jakim nevremenom (vidljivost je bila svega 3 metra, a udari vjetra i do 120 km/h), u streljačkom vodu pretraživati punih 6 sati predio od Opservatorija do Sitnika, a u povratku južne padine Vlahinje. Dva spašavatelja koja su tog dana krenula iz Pazarića pretražila su put od Šavnika preko Podgradine, Stanara i Sitnika do Opservatorija. Taj dan u blizini Opservatorija uspjeli su pronaći smrznuta tijela četvorice mladića. Premoreni zanoćili su u Opservatoriju. Tu noć jedan drugom su priznali da su tog dana uslijed iscrpljenosti imali halucinacije i priviđanja. Netko je vidio kolonu planinara i skijaša, netko topli dom i prozore kuća.
Srijeda, 05. prosinac, donijela je sunčano vrijeme, ali s jakim udarima vjetra. Tog dana pronađeno je još jedno tijelo, ali su dva tijela još uvijek nedostajala. Predveče je Uzeir Beširović stupio u kontakt s kolegama iz štaba u Sarajevu od kojih je dobio jasne upute da jedna grupa spašavatelja ostane u Stijinom dolu kako bi prihvatila kolege koje sutradan dolaze iz Sarajeva. Ostalima je rečeno da se vrate nazad u Sarajevo. Šest spašavatelja je tu noć ostalo u Stijinom dolu i to: Drago Bozja, Franjo Zrinušić, Danilo Pavičević, Grbo Pašaga, Semo Tabaković i Uzeir Beširović. Ostao je s njima i Zoran Ristić, novinar „Sarajevskih novina“. Četvrtak i petak nastavili su pretraživati i sondirati teren. Izbušili su u potpunosti, ali uzalud. Policija koja im se pridružila s psima u potrazi nije mnogo pomogla. Iako su velike nade polagali u pse, psi jednostavno nisu bili obučeni za lavinsko spašavanje. U petak, 07. prosica, spašavatelji su se vratili u Sarajevo, a na vrhu Bjelašnice u Opservatoriju su ostali radiotehničari i meteorolozi, kao i potpukovnik Mirko Ivanišin, čiji je sin nestao u tragediji. Njegovo tijelo još nije bilo nađeno. U nedjelju, 09. prosinca, kolegama iz BiH pridružili su se trojica Slovenačkih spašavatelja iz Jesenice s potražnim psima i to: Cveto Jakelja (vodič psa Činča), Ignac Horvat (vodič Čarta) i Ciril Cencelj (vodič Tara). Psi su ubrzo nakon što su izašli na teren pronašli tijela dvojice nestalih planinara. Oba su bila zatrpana snijegom i ledom 50 do 60 centimetara dubokim, a jedan od drugog udaljeni nekih 250 metara. Tisuće Sarajlija su tih dana ispraćale nastradale mladiće, a kovčezi su prenošeni na rukama do vagona. Bjelašnička tragedija ostat će zapamćena kao jedna od najvećih, ali i najtežih akcija spašavanja gorskih službi.
Slađana Bem
Fotografija: Izvor ne poznat
Vaš GSS Team...